Amenkamen

Crkva se boji njihove filozofije, politika paralelnih lojalnosti, građani pogodovanja, a masoni javnosti. Dok se rasprava vodi oko pregača i rituala, pravo pitanje ostaje neodgovoreno: kako kontrolirati neformalne mreže kada njihovi članovi raspolažu javnom moći?

U Hrvatskoj riječ „mason” odavno nije samo opis nečijeg članstva. Ona je optužnica bez precizno navedenoga kaznenog djela. Dovoljno ju je izgovoriti uz ime suca, državnog odvjetnika, liječnika, političara ili poduzetnika i gotovo se automatski pojavljuje sumnja da iza vidljivih institucija postoji još jedna, nevidljiva uprava zemlje. Dokaze pritom rijetko tko traži. Sama tajnovitost služi kao dokaz, a izostanak dokaza tumači se kao potvrda da je zavjera dobro skrivena. To je savršen zatvoreni krug: što manje znamo, to se više možemo bojati.

Ipak, nije svaka zabrinutost zbog slobodnih zidara teorija urote. Kada se u istoj zatvorenoj organizaciji susretnu ljudi koji odlučuju o kaznenim postupcima, javnim nabavama, imenovanjima, kreditima ili poslovnim ugovorima, pitanje mogućeg sukoba interesa potpuno je legitimno.

Problem počinje kada se članstvo automatski izjednači s krivnjom – ili kada se pravo na privatnost koristi kao izgovor da se nikada ne objasne odnosi koji mogu utjecati na javne odluke.

Hrvatska se ne boji rituala, nego veza koje ne može vidjeti

Hrvatski strah od masona manje govori o slobodnom zidarstvu, a više o povjerenju u državu. Građani koji vjeruju da se poslovi dobivaju preko političkih, rodbinskih i interesnih veza lako će povjerovati da postoji još jedna mreža, samo bolje organizirana i zaštićena prisegom. U društvu u kojem se natječaji često doživljavaju kao formalnost, a poznanstvo kao stvarna kvalifikacija, zatvoreno bratstvo utjecajnih ljudi zvuči manje kao fantazija, a više kao logičan nastavak svakodnevice.

Slobodni zidari stoga postaju simbol svih mreža koje građani naslućuju, ali ih ne mogu dokazati. To ne znači da takva jedinstvena mreža stvarno postoji. Hrvatsko slobodno zidarstvo podijeljeno je između različitih organizacija, tradicija i međusobno konkurentskih vodstava. Već ta fragmentiranost ozbiljno slabi popularnu predodžbu o jedinstvenom zapovjednom centru koji upravlja državom.

No ne postojati kao središnja zavjera ne znači ne imati nikakav društveni utjecaj. Mreža ne mora kontrolirati državu da bi nekome pomogla do kontakta, informacije ili preporuke. Isto, međutim, vrijedi i za političku stranku, poslovni klub, strukovnu komoru, crkveni krug, veteransku organizaciju ili utjecajnu alumni-zajednicu.

Demokratski problem nije postojanje veza. Problem nastaje kada privatna veza utječe na javnu odluku, a taj utjecaj ostane neprijavljen.

Politika se boji mreže koju ne kontrolira

Najpoznatiji hrvatski primjer ostaje slučaj nekadašnjega glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića. Nakon što je 2020. potvrdio članstvo u slobodnozidarskoj organizaciji, politički pritisak postao je neizdrživ. Premijer Andrej Plenković tada je rekao da u formalnom smislu nije bilo ničega nezakonitog, ali da je dovedena u pitanje nepristranost glavnog državnog odvjetnika. Jelenić je potom podnio ostavku. HRT-ov prikaz događaja dobro pokazuje temeljni paradoks: članstvo je bilo zakonito, ali politički neodrživo.

Slučaj nije bio bezazlena rasprava o nečijem hobiju. Jelenićevo članstvo postalo je javno u kontekstu predistrage zbog navodne iznude osobe povezane s masonskim krugom. Upravo je ta konkretna povezanost opravdavala pitanja o mogućem sukobu interesa.

Ali javna rasprava ubrzo se prestala baviti njegovim postupanjem u konkretnom predmetu. Članstvo je postalo dokaz samo po sebi. Stegovni postupak dodatno je pokazao koliko je pitanje složeno. Jelenić je najprije bio proglašen odgovornim i razriješen dužnosti zamjenika glavne državne odvjetnice, odluke su više puta ukidane, a Državnoodvjetničko vijeće konačno ga je 2023. oslobodilo stegovne odgovornosti. Vrhovni sud zatim je odbacio žalbu glavne državne odvjetnice jer zakon takvu žalbu nije dopuštao. Dakle, sud nije presudio da je svako masonsko članstvo etički neproblematično; konačni rezultat bio je spoj oslobađajuće odluke i procesnih ograničenja. Odluka i njezin procesni završetak mnogo su nijansiraniji od jednostavne tvrdnje da je slobodnim zidarima dopušteno ili zabranjeno raditi u pravosuđu.

Politika se, zapravo, ne boji masonske filozofije. Boji se lojalnosti koju ne može nadzirati. Političke stranke toleriraju vlastite neformalne mreže, ali postaju izrazito osjetljive kada se pojavi moguća konkurentska mreža izvan njihove kontrole.

Pravosuđe se mora bojati privida – ali ne smije suditi prema predrasudi

Za pravosuđe nije dovoljna samo stvarna nepristranost. Važno je i može li javnost razumno vjerovati da je dužnosnik nepristran.

Hrvatski Etički kodeks državnih odvjetnika zahtijeva objektivno, nepristrano i neovisno postupanje, izbjegavanje svake mogućnosti sukoba interesa te transparentno i argumentirano donošenje odluka. To je viši standard od običnog pitanja je li netko prekršio kazneni zakon.

Međutim, privid sukoba interesa ne smije se proizvoditi predrasudom. Ako samo članstvo u masonskoj udruzi automatski diskvalificira državnog odvjetnika, zašto se isti standard ne bi primjenjivao na druga zatvorena bratstva, vjerske zajednice, politička poznanstva, poslovne klubove ili obiteljske mreže?

Razuman standard mora biti jednak za sve: postoji li odnos s osobom uključenom u predmet, je li taj odnos prijavljen, je li se dužnosnik izuzeo i može li se provjeriti kako je odluka donesena? Država ne bi trebala istraživati nečija uvjerenja. Trebala bi kontrolirati nečije odluke.

Za građane koji ne obnašaju javne funkcije članstvo je privatna stvar zaštićena ustavnim pravom na udruživanje. Članak 43. Ustava svakome jamči pravo osnivati udruge, pristupati im i iz njih istupati.

No čelnik DORH-a, sudac, policijski rukovoditelj, obavještajni dužnosnik ili osoba koja raspolaže javnim novcem ne može očekivati isti stupanj privatnosti o odnosima koji bi mogli utjecati na njegovu nepristranost. Ne zato što je mason, nego zato što raspolaže javnom ovlašću.

Katolička Crkva ne boji se zavjere, nego konkurentskog pogleda na svijet

U hrvatskom kontekstu nemoguće je zanemariti Katoličku Crkvu. Njezino protivljenje slobodnom zidarstvu nije rezultat jednog političkog skandala, nego dugotrajnoga doktrinarnog sukoba.

Dikasterij za nauk vjere još je 2023. ponovno potvrdio da je aktivno članstvo katolika u masoneriji zabranjeno zbog, kako navodi, nepomirljivosti katoličkog nauka i masonskih načela. Službeni vatikanski odgovor pokazuje da Crkva masoneriju ne promatra samo kao zatvorenu organizaciju, nego kao filozofski i duhovni sustav koji relativizira objavljenu vjeru i stavlja različite religijske tradicije u zajednički simbolički okvir.

Crkva ima pravo odrediti što smatra spojivim s katoličkom vjerom. Problem nastaje kada se doktrinarna nespojivost prenese u civilni prostor pa se katolika koji je postao mason automatski počne smatrati politički sumnjivim, moralno nepouzdanim ili nedovoljno odanim državi.

Crkveno pravo može od vjernika zahtijevati izbor između mise i lože. Sekularna država ne može od građanina zahtijevati isti izbor između lože i građanskih prava – osim ako njegovo konkretno ponašanje ugrožava zakonitost ili nepristranost javne službe.

Teoretičari urote od straha su napravili poslovni model

Na hrvatskom tržištu političkih objašnjenja riječ „mason” ima iznimnu vrijednost. Ona istodobno objašnjava zašto je netko imenovan, zašto protiv nekoga nije pokrenut postupak, zašto je netko dobio posao i zašto neka politička odluka izgleda nelogično. Najveća prednost takvog objašnjenja jest to što ga nije potrebno dokazati.

Ako nema podataka, oni su skriveni. Ako netko zaniječe članstvo, prisega mu navodno zabranjuje priznanje. Ako dvije masonske organizacije javno ratuju, to se tumači kao predstava za javnost. Teorija je konstruirana tako da je nijedna činjenica ne može opovrgnuti.

Takva „masonologija” zapravo je suprotnost istraživačkom novinarstvu. Umjesto pitanja tko je donio odluku, s kim se sastao, što je potpisao i tko je ostvario korist, dovoljno je objaviti fotografiju šestara i trokuta.

Time se stvarni nositelji odgovornosti čak oslobađaju pritiska. Zašto mukotrpno dokazivati pogodovanje ako se sve može pripisati svemoćnoj, nevidljivoj loži? Strah od slobodnih zidara postaje savršen alibi za intelektualnu lijenost.

Slobodni zidari se najviše boje hrvatske javnosti

Ipak, odgovornost za mitove nije samo na medijima i teoretičarima urote. Dio odgovornosti snose i sami slobodni zidari.

Velika Loža Hrvatske na svojoj službenoj stranici priznaje da su desetljeća medijskog nepojavljivanja i neispravljanja pogrešnih informacija stvorila iskrivljene predodžbe o slobodnom zidarstvu. Zbog toga se, navodi, članove danas ohrabruje da o slobodnom zidarstvu razgovaraju s obitelji, prijateljima i kolegama. To je važno priznanje jer pokazuje da je politika šutnje proizvela stvarne posljedice.

Hrvatski slobodni zidari ne mogu istodobno njegovati maksimalnu zatvorenost i čuditi se maksimalnoj sumnji.

Nitko od njih ne mora javno otkrivati rituale, znakove ili privatne razgovore. Niti bi trebalo objavljivati popise običnih članova koji ne obnašaju javne funkcije. Ali organizacije koje javno govore o etici, čovjekoljublju i napretku društva mogle bi jasno objavljivati tko ih zastupa, kako se financiraju, koje humanitarne projekte provode, kakva pravila imaju o sukobu interesa i što poduzimaju kada član pokuša privatno iskoristiti masonsku povezanost. Tajna obreda pripada tradiciji. Tajnost odgovornosti ne pripada demokraciji.

Tko se, dakle, doista boji slobodnih zidara?

Crkva se boji njihove filozofije. Politika se boji paralelne lojalnosti. Pravosuđe se boji gubitka povjerenja. Teoretičari urote boje se svijeta koji nema jedno jednostavno objašnjenje. Slobodni zidari se boje javnog etiketiranja. Ali najviše se boje građani koji više ne vjeruju da institucije rade jednako za sve.

Zato Hrvatskoj nisu potrebni javni popisi svih slobodnih zidara, zabrane legalnih udruga ni lov na ljude prema njihovim privatnim uvjerenjima. Potreban joj je jedinstven sustav prijavljivanja relevantnih članstava za osobe na najosjetljivijim javnim dužnostima, jasna pravila izuzeća, provjerljivi tragovi donošenja odluka i jednake obveze za sve zatvorene interesne mreže.

Pravo pitanje nije: „Je li on mason?” Prava su pitanja: Je li odlučivao o svojem bratu iz lože? Je li taj odnos prijavio? Je li se izuzeo? Tko je od odluke imao korist? Može li javnost rekonstruirati kako je odluka donesena? U uređenoj državi nitko se ne bi trebao bojati slobodnih zidara. Bojati bi se trebao samo onaj tko javnu ovlast pretvara u privatnu uslugu – s pregačom ili bez nje.